MKSJ i kažnjavanje zločina nad kulturnim i verskim objektima

Namerno uništavanje kulturnih i verskih objekata ogromnih razmera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tokom postjugoslovenskih ratova od 1991. do 1999. predstavlja najgori primer razaranja kulturne baštine u Evropi od Drugog svetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tokom nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba. Bosna i Hercegovina je posebno teško pogođena, naročito njena otomanska i islamska baština. Nacionalna biblioteka u plamenu tokom opsade Sarajeva u avgustu 1992. i granatiranje Starog mosta u Mostaru u novembru 1993. spadaju među najpotresnije prizore postjugoslovenskih ratova.

Svet je osudio uništavanje kulturnog nasleđa, posebno u urbanim sredinama, ali je do najvećeg razaranja došlo u velikim delovima ruralnih područja koja su etnički očišćena. Gotovo nikad to nije bila kolateralna šteta, nuspojava vojnog delovanja. Napadi na kulturne i verske objekte su u većini slučajeva izvedeni s predumišljajem, sistematski i daleko od linije fronta. Pratila su ih zverstva nad ciljanim grupama stanovništva.

U gradovima kao što su Sarajevo i Mostar, cilj napada su bile građevine koje su, kroz vekove, simbolizovale ili sadržale dokaze multikulturalnosti u Bosni: biblioteke, arhivi i muzeji. Bilo je to smišljeno uništavanje identiteta i pamćenja cele jedne zemlje i naroda. Mnogi su to nazvali kulturnim genocidom.

Ostvarivanje pravde za žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji postaće važan poligon za testiranje međunarodnog humanitarnog prava i zaštite ljudskih prava, i to ne samo u vezi s opštepoznatim oblicima kršenja ovih prava nego i onim vezanim za zaštitu i očuvanje kulturnih i verskih objekata.

Kulturni objekti već dugo uživaju zakonsku zaštitu u vreme rata. Najvažniji akt je Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. (Haška konvencija), zasnovana na univerzalnoj važnosti kulturnih dobara za ljudski rod. No, razvojem međunarodnog zakonodavstva o ljudskim pravima nakon Drugog svetskog rata naglasak je stavljen na potrebu ostvarivanja pravde za žrtve kršenja ljudskih prava, prava na naknadu štete kao i pozivanja na odgovornost  počinilaca ili onih koji su odgovorni za kršenja ljudskih prava.

Deo tog trenda je razvoj međunarodnog humanitarnog prava koje je proširilo osnovu za zaštitu kulturnih dobara kompleksnijim razlozima kao što su pravo naroda da uživa u svojoj kulturnoj baštini i uvažavanje veze između kulturne baštine i identiteta. Uspostavljajući pravne presedane MKSJ je odigrao ključnu ulogu u razvoju ovog trenda.

Činjenica da su Statutom MKSJ-a obuhvaćeni i zločini koji se odnose na kulturne i verske objekte predstavlja važan novi element u međunarodnim pravnim aktima. Međutim, još veći doprinos kažnjavanju zločina nad kulturnom baštinom MKSJ je dao svojim optužnicama i presudama koje su označile prekretnicu na tom području. Iz predmeta u predmet i iz presude u presudu utvrđivano je da uništavanje objekata koji simbolišu identitet  određene grupe, izvršeno u okviru  kampanje etničkog čišćenja, predstavlja jedan od pojavnih oblika progona i zločin protiv čovečnosti.

Helen Walasek
Autor knjige Bosna i razaranje kulturnog nasleđa (Ashgate 2015)

Granatiranje dubrovačkog Starog grada krajem 1991. bilo je predmet dvije optužnice Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Prva optužnica podignuta je u veljači 2001. protiv četvorice časnika bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA): generala Pavla Strugara, admirala Miodraga Jokića i Milana Zeca te kapetana Vladimira Kovačevića. Druga je takozvana “Hrvatska optužnica” protiv Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije. Od ukupno 32 točke koje su ga teretile za zločine širom Hrvatske, čak 12 se odnosilo na napad na Dubrovnik i njegov Stari grad.

Od četvorice optuženih časnika JNA, samo se generalu Strugaru sudilo za granatiranje Starog grada, koje je kvalificirano kao uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, dobrotvornim svrhama i obrazovanju, umjetnosti i znanosti, povijesnim spomenicima i umjetničkim i znanstvenim djelima. Osuđen je na 8 godina zatvora, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 7,5 godina.

Optužnica protiv admirala Zeca povučena je zbog nedostatka dokaza, a admiral Jokić priznao je krivnju i osuđen je na 7 godina zatvora. Kapetan Kovačević proglašen je procesno nesposobnim i upućen na liječenje u zatvorenu psihijatrijsku ustanovu u Srbiji.

U “hrvatskoj fazi” suđenja Miloševiću tužiteljstvo je puna tri mjeseca posvetilo izvođenju dokaza o napadu na Dubrovnik. Milošević je osporavao da je Srbija – čiji je on u to vrijeme bio predsjednik – imala bilo kakve veze s “Dubrovačkom operacijom” JNA. Presuda, međutim, nije donesena zbog smrti optuženog.

Zdanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, poznatije kao Vijećnica, je nesumnjivo najznačajniji kulturni spomenik austrougarskog perioda uništen tokom 44-mjesečne opsade grada od aprila 1992. do kraja 1995. godine. Građena je u pseudo-maurskom stilu i od otvaranja u aprilu 1896. godine do Prvog svjetskog rata služila je kao sjedište gradske uprave. Od 1910. do 1915. bila je sjedište prvog Bosanskog sabora (Skupštine), da bi između dva rata služila kao Okružni sud i gradska Vijećnica, a nakon Drugog svjetskog rata kao Nacionalna i univerzitetska biblioteka.

Njeno granatiranje i spaljivanje u avgustu 1992. godine izazvalo je zgražavanje i žestoke osude u međunarodnoj javnosti i kvalifikovano je kao “kulturno sakaćenje” Sarajeva i “brisanje prošlosti” Bosne.

Uništavanje sarajevske Vijećnice je, istina indirektno, obuhvaćeno prvom optužnicom protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i “bosanskom” optužnicom protiv Slobodana Miloševića, u paragrafima kojima se terete za “namjerno i bezobzirno uništavanje vjerskih i kulturnih objekata... poput džamija, crkvi, biblioteka...” O granatiranju i spaljivanju Vijećnice bilo je riječi na raspravi za potvrđivanje optužnice protiv Karadžića i Mladića u julu 1996. godine, kao i u dokaznom postupku po “bosanskoj” optužnici na suđenju Miloševiću..

Niko, međutim, nije proglašen krivim za “kulturno sakaćenje” Sarajeva i “brisanje prošlosti” Bosne. Milošević je umro prije izricanja presude, a Vijećnica je izbrisana - tačnije precrtana - u izmijenjenim optužnicama po kojima se sudilo Karadžiću i Mladiću.

Stari most u Mostaru je sagrađen 1566. godine na mjestu visećeg drvenog mosta preko kojeg su trgovci oprezno prelazili Neretvu od pamtivijeka. Napravljen je od hercegovačkog kamena zvanog “tenelija”, po projektu mimara Hajrudina, istambulskog arhitekte i učenika čuvenog graditelja Sinana. Po bedemima koji ga čuvaju s obje strane obale – mostarima – grad na Neretvi je i dobio ime.

Legenda kaže da luk mosta predstavlja jednu polovinu kruga, a njegov odraz u vodi drugu. Oba zajedno čine krug koji predstavlja život. Neretva je, kažu svjedoci, bila krvavo crvena kada je most pao, zbog materijala od kojeg je građen. Možda baš zato Mostarci kažu da je Stari, kako mu tepaju, zapravo “ubijen” kada je srušen tenkovskim granatama Hrvatskog vijeća obrane s brda Stotina 9. novembra 1993. godine.

Razaranje Starog mosta, koji je zbog svog kulturnog i istorijskog značaja u bivšoj Jugoslaviji slovio za spomenik od posebnog nacionalnog interesa, obuhvaćeno je optužnicom MKSJ-a protiv ratnih lidera bosanskih Hrvata, ali ne kao uništavanje istorijskih spomenika, već u okviru tačke optužnice u kojoj se  terete za “razaranje ustanova namijenjenih obrazovanju i religiji”.

U prvostepenoj presudi Raspravno vijeće utvrdilo da su Stari most srušile snage Hrvatskog vijeća obrane u okviru ofanzive na istočni Mostar kako bi podrile moral muslimanskog stanovništva za koje je most imao poseban simbolički značaj. Vijeće je većinom glasova kvalifikovalo rušenje Starog mosta kao bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom.

Nakon obustave ratnih dejstava na istom mjestu je izgrađen privremeni, viseći most, sličan onom starom iz vremena prije mimara Hajrudina. Deceniju kasnije, 2004. godine, od preostalih ruševina i komada onog istog hercegovačkog kamena, sagrađen je novi Stari most koji je 2005. uvršten na listu svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Mostarski krug života se ponovo zatvorio.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije postojao ni u planovima kada se u Bosni i Hercegovini, izmedju aprila i avgusta 1992, odigrala prva i najrazornija runda uništavanja istorijskih, kulturnih i vjerskih spomenika.

Kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji u to se vrijeme bavio specijalni izvjestilac Generalnog sekretara UN-a, Tadeusz Mazowiecki. U jednom od izvještaja iz 1992. godine on je upozorio da sukob u Bosni i Hercegovini karakteriše sistematsko razaranje vjerskih objekata i drugog kulturnog nasljeđa, mada se, kako je naglasio, ne radi o vjerskom ratu.

Nakon Mazowieckog, oglasila se i Komisija eksperata UN-a, osnovana da bi utvrdila zasnovanost medijskih izvještaja o zločinima u bivšoj Jugoslaviji. Svrha razaranja kulturne baštine, zaključili su eksperti UN-a, jeste brisanje kulturnih, socijalnih i religijskih tragova identiteta određenih etničkih i vjerskih grupa.

U februaru 1993. godine Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je u izvještaju o situaciji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj upozorila da je u toku “kulturna katastrofa u srcu Evrope”.

Izvještaji Tadeusza Mazowieckog, Komisije eksperata UN-a i Vijeća Evrope su prvim tužiocima i istražiteljima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju poslužili kao svojevrsni putokaz u kojem pravcu treba da se odvijaju njihove istrage.

Razaranje kulturne i vjerske baštine je uključeno u 16 optužnica, uz ubistva, protivpravna zatvaranja, deportaciju i druge zločine. Optuženi su politički, vojni ili policijski zvaničnici bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, jedan zapovjednik Armije BiH i jedan direktni izvršilac, koji je priznao da je lično minirao džamiju u Ahmićima.

U presudama, uništavanje kulturne i vjerske baštine je najčešće kvalifikovano kao element progona na političkim, rasnim i vjerskim osnovama i zločin protiv čovječnosti, ili kao kršenje zakona i običaja ratovanja, a u par slučajeva i kao teška povreda Ženevskih konvencija.

Fokusirano gotovo isključivo na istragu uloge Slobodana Miloševića u masovnim deportacijama i ubistvima kosovskih Albanaca, Tužilaštvo MKSJ-a je 1999. godine propustilo da istraži sistematsko razaranje kulturnih i verskih objekata na Kosovu. Međutim, zahvaljujući inicijativi dvojice američkih akademskih eksperata i entuzijasta za kulturno nasleđe Balkana – Andrasa Riedlmayera i Andrewa Herschera - razaranje kulturnih i verskih objekata je ipak bilo predmet tri kosovska suđenja pred MKSJ-om.

Prvo od tih suđenja, bivšem predsedniku Srbije i Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, je zbog smrti optuženog okončano bez presude. Na ostala dva suđenja, optuženi politički, vojni i policijski zvaničnici Srbije – s izuzetkom oslobođenog Milana Milutinovića – proglašeni su krivim, pored ostalog, i za progon na političkim, verskim i rasnim osnovama putem bezobzirnog razaranja kulturnih spomenika i verskih objekata kosovskih Albanaca.

Prema dokazima izvedenim na ovim suđenjima, na Kosovu je 1999. godine, delimično ili u potpunosti, razoreno 225 od ukupno 607 verskih objekata sa popisa lokalne Islamske zajednice. Prema zaključcima iz presuda, izbor verskih objekata za mete napada je nesumnjiv dokaz diskriminativne namere počinilaca i njihovog cilja da se trajno uklone pripadnici etničkih i verskih grupa čiji se spomenici i svetilišta uništavaju.

Odbrana optuženih srpskih zvaničnika je ukazivala da su na Kosovu napadani i pravoslavni verski objekti, što Tužilaštvo nije poricalo. Naprotiv, u izveštaju veštaka Tužilaštva Andrasa Riedlmayera se navodi da je na Kosovu 1999. godine razoreno ili oštećeno više od 80 pravoslavnih crkava i manastira. Većina tih napada se, međutim, odigrala nakon što je, u junu 1999, zaključen Kumanovski sporazum kojim je okončan oružani sukob na Kosovu a time i mandat MKSJ-a da istražuje i procesuira ratne zločine iz njegove nadležnosti.